Davno, prije 25 godina bio je težak period za mene i moju obitelj. Nakon kratke, ali teške bolesti, umro mi je suprug. Nije samo on izgubio život. I djeca i ja izgubili smo život na koji smo navikli, život koji smo zajedno stvarali. Sve je nestalo. Trebalo je stati na noge i početi osmišljavati sve iznova. Naći novi smisao i ići dalje.
U takvim trenucima tuge, vjerojatno svi prolaze iste muke. Nažalost, moje je iskustvo bilo takvo, da su svi prijatelji i poznati prestali dolaziti k nama. Vjerojatno ni svi oni nisu znali kako se nositi s novonastalom situacijom. Najednom sam ostala sama, sama s Bogom. Počeli su moji unutarnji monolozi i imala sam hiljadu pitanja za koje odgovori nisu dolazili. Možda su i odgovori došli, ali ne na način kako sam očekivala, pa su mi možda zato i promakli.
Prošlo je par mjeseci kako smo ostale same pa sam odlučila povesti djecu, tada tinejđerke, na kratki odmor u Crikvenicu. Put je prošao super i otišle smo se smjestiti u hotel. Međutim, soba koju smo dobile bila je tavanska, prozor je bio pola metra od kreveta, uz sam rub poda, kupaona je bila svježe oličena, kao da su se djeca igrala…a na stolu je bila obavijest “u slučaju požara dođite do prozora i mašite vatrogascima”. Jednom riječju, prošla me jeza. Soba je bila očajna. U stanju u kakvom sam tada bila, nisam više mogla zamisliti da ostanem tu sa svojom djecom. Otišla sam otkazati smještaj. Preselile smo se u drugi hotel, u kome je sve bilo zadovoljavajuće. Ostavile smo prtljagu i da dođemo k sebi otišle smo se prošetati rivom. I dalje sam bila razočarana i dalje sam se pitala, zašto mi se stalno događaju takve stvari. Sumnjala sam u sve i moja vjera u Boga bila je tada jako poljuljana. Šetajući uz obalu, zastale smo uz neki kiosk sa suvenirima i razglednicama. Prvo što mi je upalo u oči bila je jedna razglednica čiju sliku dijelim uz objavu. Pročitala sam tekst i suze su samo tekle. Dobila sam odgovor na mnoga pitanja, dobila sam vjetar u leđa. Najednom je sve bilo lakše i tog sam trena bila sigurna da sve mogu i da nisam nikad sama. Od tada je zapravo počelo moje buđenje i mijenjanje moje percepcije svijeta.
Tekst sa razglednice:”
FOOTPRINTS
One night a man had a dream. He dreamed he was walking along the beach with the LORD.
Across the sky flashed scenes from his life. For each scene, he noticed two sets of footprints in the sand: one belonging to him, and the other to the LORD.
When the last scene of his life flashed before him, he looked back at the footorints in the sand. He noticed that many times along the path of his life there was only one set of footprints. He also noticed that it happened at the very lowest and saddest
times in his life.
This really bothered him and he questioned the LORD about it.
“LORD, you said that once I decided to follow you, you would walk with me all the way. But I have noticed that during the most troublesome times in my life, there is only one set of footprints. I don’t understand why when
I needed you most you
would live me.”
The LORD replied: “My sin, My precious child, I Love you and I would never leave you. During your times of trial and suffering, when you see only one set of footprints, it was then that
I carried you.”
~Author unknown~
Prijevod teksta s razglednice:
OTISCI STOPALA
Jedne noći čovjek je sanjao san. Sanjao je da hoda plažom s GOSPODINOM. Preko neba bljesnuli su prizori iz njegova života. Za svaki prizor primijetio je dva para otisaka stopala u pijesku: jedan koji je pripadao njemu, a drugi GOSPODINU.
Kada je pred njim bljesnuo posljednji prizor njegova života, osvrnuo se na otiske stopala u pijesku. Primijetio je da je mnogo puta na putu njegova života postojao samo jedan par otisaka stopala. Također je primijetio da se to događalo u najtežim i najtužnijim
trenutcima njegova života.
To ga je stvarno uznemirilo i upitao je GOSPODINA o tome.
“GOSPODINE, rekao si da ćeš, kad jednom odlučim slijediti te, hodati sa mnom cijelim putem. Ali primijetio sam da tijekom najtežih trenutaka u mom životu postoji samo jedan par otisaka stopala. Ne razumijem zašto si me ostavio kada si mi bio najpotrebniji.”
GOSPODIN je odgovorio: “Sine moj, drago dijete moje, volim te i nikada te ne bih ostavio. U vrijeme tvojih kušnji i patnje, kada vidiš samo jedan par otisaka stopala, tada sam te nosio.”
~Autor nepoznat~
Sve što sam otada spoznala opisano je u mojim knjigama https://ljiljanaposavec.com/knjige/