Možda i vi kao i ja volite svoje duge unutarnje monologe i tada je super ako ste otvorena uma pa si postavljte kojekakva pitanja. Odgovor uvijek dođe. Vjerujte! Tako sam ovu noć razmišljala o tome kako je cijeli svijet uhvaćen u postavljenu stupicu. Postali smo ovisni o mudrosti. Ne samo odrasli ljudi nego taj problem stvara ovisnost najviše kod djece. Zbog vlastite komocije uvlačimo djecu u virtualni svijet i sami ih tako nesvjesno trujemo “otrovom” koji nam je dan na pladnju. Tako kod djece uništavamo najveće blago, njihovu maštu i sva znanja koja su donijela u ovaj svijet. Prihvaćamo bez imalo kritičnog razmišljanja sve što nam se plasira i što nas se uči u školi. Vjerujemo “autoritetima” i prihvaćamo sve njihove spoznaje kao istinite umjesto da vjerujemo samo sebi i onom što smo osobno doživjeli.
Nama je toliko toga nepoznato da možemo učiti tisuću godina i nećemo nikad uspjeti za života pohvatati sva znanja. Naš ego um nikad nije zadovoljan. Stalno nas tjera da znamo ovo i ovo i ovo…i tako u nedogled. Nije problem učiti, problem je što mi naučeno ne primjenjujemo.
Što mislite zašto smo od svih tehnologija dobili baš mobitele? Oni nas lišavaju kritičkog razmišljanja i nužnosti ulaganja bilo kakvog truda da nešto spoznamo. Uljenjujemo se i više ne treniramo svoje moždane vijuge jer su nam sve informacije lako dostupne. Zato sve više raste naša ovisnost o mudrosti. Ovaj smo puta pali na ispitu! Dok mi trčimo za informacijama i utažujemo glad našeg uma za znanjem, život nam klizi kroz prste.
Ako ste iskreni onda ćete si priznati da sa svojim najboljim prijateljem mobitelom provedete nekoliko sati dnevno koje ste istovremeno oduzeli svom djetetu, partneru, poslodavcu, bolesnom roditelju ili sebi. Sve to troši vašu dragocjenu energiju koju vi olako dajete svemu na što obraćate svoju pažnju. Time i dalje podupirete ovaj izmišljeni sistem koji nas i dalje drži nepoktetne i blokirane. A Energija Života treba biti u pokretu. Kada je zaglavljena mi je gubimo makar stajali na mjestu. Ona je željna našeg druženja, komunikacije, dijeljenja, pažnje, zahvalnosti. Strpljivo čeka da konačno prepoznamo da smo Ona i mi Jedno!
Ovakav stil života koji sada živimo vodi nas u potpunu izolaciju na koju smo sami pristali. Gotovo da smo postali živi roboti koji se više ni sa kim ne druže. Teško mi je gledati ljude u bilo kojem restoranu kako šute jedni kraj drugih i svatko tipka po svom mobitelu, čak i djeca. Većina ni ne razumije da tako gubimo svoje Bogom dane moći, gubimo verbalnu i neverbalnu komunikaciju jer se sve manje družimo i naša tijela ne razmjenjuju “svoje istine”. Žalosno je koliko malo cijenimo svoje tijelo koje je najveća materijalna vrijednost koju ćemo ikad imati. Sve nam je važnije od nas samih.
Svi propusti i nevolje koje smo ikad imali u svom životu dogodili su se iz samo jednog razloga, zato što smo slijedili “vanjske autoritete” umjesto svoj unutarnji glas koji nam se oduvijek obraća i za nas ima sve odgovore.
Stari ljudi znali su govoriti “Učimo se cijeli život, a onda kak bedaki umremo”. To je točno. Učimo potpuno nepotrebne stvari, odnosno sve ono što nam za život ne treba. Cijeli je sistem obrazovanja posložen tako da nas se uvjeri kako smo gotovo svi mali, nebitni, nevažni i nesposobni dok je samo nekolicina genija predodređena velikom uspjehu. Međutim to je laž. Ova civilizacija njeguje kriva mjerila vrijednosti i na tim krivim temeljima mi odgajamo svaku novu generaciju djece. Možda nam je sada zadnja prilika da shvatimo da smo srcima uvijek povezani s našim Izvorom i da u bilo kojem trenutku svog života mi možemo okrenuti list i početi ispočetka, onako kako nas naša duša vodi. Trebamo sami raditi na sebi i od nikoga ne trebamo dozvolu da budemo to što jesmo. Tako ćemo otkriti koji talenat čuči u nama i čeka da bude otkriven.
Stoga nije važno što su vam nekad “drugi” rekli, jedino je važno kako se vi osjećate u vezi sebe “ovdje i sada”. Kada se otvorite ljubavi, zavoljeti ćete tako i Život koji teče vašim venama. Taj Život to smo mi.
Shvatiti ćete da bez obzira na količinu znanja koji pojedinci imaju i bez obzira na nebrojene diplome, titule i položaj koji su stekli u društvu, oni nemaju ono što im treba za Novi svijet u koji smo zakoračili. Oni nisu postali pravi ljudi. Znanje koje im je sistem dao nije ih naučilo tko su i nije ih naučio da budu u svakoj situaciji Čovjek. BITI Čovjek je titula koju možemo dobiti kada naučimo BITI skromni, ponizni, suosjećajni, velikodušni i uvijek znati da smo u očima Stvoritelja svi jednaki. Ušli smo u Novo doba Svjesnih pojedinaca koji žive sve ove gore navedene istine.
Ljudi koji se SADA masovno bude postaju pravi ljudi jer su u sebi ostvarili potreban kvantni skok tako da sada misle srcem umjesto umom.
Sada znamo da je Život tu da nam služi i to je oduvijek radio, međutim mi nismo razumjeli kako stvarnost funkcionira.
Zaslužujemo sve što god možemo poželjeti ako to ne narušava slobodnu volju svih oko nas.
Zato je potrebno naći vremena za sebe i promatrati sve svoje poteze kako bi prepoznali i maknuli od sebe stare naučene obrasce koji nam više ne služe. Vrijeme je da budemo uporni u nastojanju da živimo svoju najbolju verziju. Nitko nam ne postavlja limite osim nas samih. Stoga prijeđimo granicu snova i budni sanjajmo svoj najljepši san. Vjerujmo da ni u najljepšem snu ne možemo zamisliti kako nas divna budućnost čeka. Što su naše vizije jasnije to će se sve prije manifestirati.
https://ljiljanaposavec.com/knjige/