Novo čovječanstvo

Društvo nam je nametnulo mnoge standarde i nažalost rijetki roditelji prožive prve godine svoje djece zajedno s njima. Događa se da je barem jedan roditelj u mogućnosti biti s djecom, međutim, da su oba roditelja prisutna do šeste-sedme godine to vjerojatno ni ne postoji, a i te kako je potrebno.

Nema važnijeg “posla” u životu od osiguranja dovoljno ljubavi, pažnje i harmonije novorođenom djetetu kojem u tim njegovim prvim godinama života trebamo stvoriti, da tako kažem, zalihu ljubavi koju će tada moći koristiti cijeli život jer će mu to biti oslonac u svim budućim kriznim trenucima. Kad kažem da roditelji trebaju biti uz dijete te prve godine to nikako ne znači da ga treba razmaziti, već to znači da ga se potiče da dijete razvija sve njegove najveće potencijale i talente koji su već u njemu, koje je on donio sa sobom svojim rođenjem. Svako dijete je genije i zato društvu trebaju djeca postati prioritet jer će tako odgajana djeca izrasti u zdrave, snažne i samopouzdane ljude. Djecu treba povezati s prirodom, a ne sa mobitelima, kompjuterima i televizirom. Do sedme godine bi djeca trebala biti gotovo samostalna u snalaženju u prirodi i spremanju osnovne hrane i osnovnih kućanskih poslova. Treba ih učiti suosjećanju i empatiji i zato je moja preporuka da se ponovno vrati u društvo obrazac “uže obitelji” u kojem će živjeti četiri generacije. Na taj način će djeca upijati iskustvo najstarijih članova i neće ponavljati njihove greške. U takvim zajednicama djeca će imati veću slobodu jer će uvijek biti netko slobodan tko će djeci moći dati svoju pažnju i bezuvjetnu ljubav. Ovom svijetu kronično nedostaje ljubavi. Pogledajte kakvo je stanje u cijelom svijetu. Koliko smo otuđeni svi jedni od drugih ali najgore je što smo otuđeni sami od sebe. Jednostavno ne stignemo živjeti od silnih obaveza. Nema odmora ni uživanja, nema se vremena za osamljivanje i kad nađemo trenutak slobodnog vremena teško je tada ostvariti tako potreban unutarnji mir. Zato ovo “ludilo” koje smo sami stvorili jer smo prihvatili obrasce koji su nam bili nametnuti da generacije ne mogu živjeti zajedno, treba odbaciti i ponovno početi živjeti u obiteljskim zajednicama. Stari narodi su i te kako imali tu mudrost i riječi “najstarijih” članova zajednice su se i te kako poštivale. Današnje je društvo orijentirano na primanje, a životna svrha, sreća, radost, ljubav, mir i obilje se zapravo uvijek ostvaruju kroz davanje. Promijenimo te stare obrasce i dozvolimo si opet biti kao mala zaigrana djeca, počnimo vjerovati jedni drugima. Umjesto da jedni u drugima tražimo različitost počnimo se zbližavati i pomagati. Sjećam se kako su nekad u mom kraju obitelji pomagali susjedima izgraditi kuću ili obaviti bilo koje radove na polju. Danas se radilo kod jedne obitelji a sutradan kod druge. Cijelo se susjedstvo okupilo, sav rod i nakon obavljenog posla bilo je veliko slavlje i zajedničko druženje. Smijeh i vriska djece čuli su se nadaleko. Danas imamo sablasnu tišinu koju narušava buka automobila, a djecu više ne čujemo i ne viđamo vani. Nekako je sve avetinsko ali smo se i na to privikli jer je tako već preko dvadeset godina. Svaka nova generacija sve je otuđenija. Društvo je bolesno, jako bolesno. Taj smjer kojim je krenula civilizacija ne nosi ništa dobro.
Zato smo bili zaustavljeni! Da, zaustavljeni smo Božanskom intervencijom. Trebali smo se zaustaviti da bi mogao svako od nas, u ove protekle dvije godine, dobro promisliti o sebi, o svijetu, o budućnosti koju ostavljamo djeci učeći ih istim “krivim” stvarima koje su i nas dovele u slijepu ulicu.
Ovom svijetu treba suosjećanja i ljubavi. Trebamo je davati ali i primati. Taj omjer primanja i davanja uvijek treba biti u harmoniji. U starom svijetu kojeg više nema, u svijetu dualnosti svi mi smo imali svoje uloge. Jedni su bili davatelji, a drugi primatelji. Kroz život i jedni i drugi trebali su naučiti svoje lekcije i dovesti zajednički odnos u sklad.
U momentu kada je jedna osoba došla do spoznaja i probudila se iz iluzije u kojoj smo živjeli, igra dualnosti je prestala. Ta je osoba spoznala da nam je to bila samo zemaljska škola u kojoj smo trebali podići svoju svijest na viši nivo kako bi kreirali Novi svijet i Novo društvo. Druga osoba iz tog odnosa sada ima priliku ubrzano prihvatiti svo to osobno iskustvo druge osobe i tako sama gotovo bez muke isto podići svoju svijest na viši nivo. To se sada upravo događa u cijelom svijetu. Mi svi već živimo u Novom svijetu. Svi su uvjeti ostvareni i sve što nam se događalo, u te dvije godine, bilo je dio božanskog plana za oslobođenje čovječanstva. Sada je na svakom pojedincu da sam odredi što je “istina” za njega, da odredi u što će vjerovati jer mi uvijek živimo po svojoj vjeri. To nema veze sa religioznim shvaćanjem. Mi tako sami određujemo programe koji nas vode, po kojima naše tijelo i um funkcioniraju. Zato smo sada u poziciji da sami odredimo smjer u kojem ćemo ići.
Moj je stav da je cijela civilizacija na prekretnici i da u centar trebamo staviti djecu ali da bi ih usmjerili u pravom smjeru mi trebamo prvo sami sebe promijeniti, korigirati svoje misli, riječi i djela kako bi svatko od nas živio u harmoniji sam sa sobom i svima drugima.
Dakle ona stara podjela da je netko davatelj, a drugi primatelji više ne vrijedi! Zato su mogući i dalje teški odnosi u kojima se i dalje ne uspostavlja harmonija jer jedna strana nastoji zadržati stare pozicije.
Osobno imam upravo takvo iskustvo. Znajući kako “realnost” funkcionira mijenjam sebe i pomažem toj drugoj osobi da se sama promijeni. Nažalost, mi druge ne možemo promijeniti. Trebamo im ostaviti mogućnost da iskoriste svoju slobodnu volju i izaberu što i kako žele dalje živjeti. Te su situacije vrlo teške pogotovo ako je netko živio na “račun” drugoga. Život u Novoj stvarnosti je čaroban i svi mi imamo pravo naći svoj mir i osobno zadovoljstvo. Zato, ostavimo te “druge” da se oni pobrinu sami za sebe. Neka se svatko okrene svojim snovima i ostvari ih. Rajska je stvarnost tu SADA za nas. Uživajmo!