Obzirom da često pišem o “živoj vjeri” sve bi to bilo mrtvo slovo na papiru kada ne bih stalno svjedočila u svom životu svemu tomu o čemu pišem.
Jučer sam imala obaveze u gradu i obično sve obavljam biciklom jer mi je to 3 km lagane vožnje. Rano ujutro bilo je poprilično hladno i što sam se više željela požuriti da stignem na odredište to sam bila svjesna da se i dalje sporo vozim i da nešto s biciklom ne štima. Odlučila sam usput navratiti do servisa za bicikle da on provjeri da nije nešto zapelo s lancem ili pedalama. Serviser me uvjerava da je sve OK. Odlazim doma. Vozim se ali i dalje bicikl ide izuzetno sporo i teško ga je bilo voziti.
Počinjem se pitati pa što mu je, kako da si pomognem jer mi je vožnja bila jako napona. Odmah sam dobila misao. Možda su gume u pitanju. Odlazim usput na benzinsku pumpu još malo ih napumpati. Sa zadnjom gumom nije bilo problema, u trenu je bila puna, međutim kada sam počela puniti prvu umjesto da se napuni, ona se potpuno ispraznila. Vidim da sama neću ništa napraviti i odem do djelatnika koji radi na pumpi po pomoć. Trudi se i on ali ni njemu ne uspjeva napumpati gumu. Zaključuje da fali matica i da se ventil ne može dobro fiksirati da bi se mogla guma napumpati. Nažalost, odlazim s praznom gumom gurajući bicikl kraj sebe. Do doma imam još oko kilometar i pol. Ta prazna guma uveliko mi je otežavala kretanje. Cijelo vrijeme si mislim da bar čim prije dođem do svog kvarta jer u toj, meni najbližoj ulici, postoji nekoliko majstora koji bi mi mogli pomoći. Kroz deset dugih minuta, stižem u ulicu i mislim si, možda koji od spomenutih majstora izađe van i pomogne mi. Međutim, tmurno je, kiša povremeno pada, nigdje nikog. Već sam na kraju ulice, nigdje nikog i gotovo glasno kažem, daj da netko izađe. Istog trena pored mene prođe jedan od majstora i pita me što pješačim uz bicikl. Ispričam mu priču i veli on da nema tu maticu, ali da idemo do drugog majstora koji je sigurno ima. Zajedno krenemo prema njegovoj kući i vidimo ga kako on upravo dolazi iz dućana i prilazi svojoj kući. U par riječi mu objasnimo što je s biciklom, ode on po pumpu i maticu i u dvije minute sve je bilo sređeno. Guma puna i bicikl spreman za vožnju. Ponovno juri kao što je i prije.
Osjećam ogromnu zahvalnost. Stvarno sam bila oduševljena kako se sve posložilo. Dolazim doma i zvoni mobitel. Primam izuzetno lijepu vijest koja mi rješava mnoge dileme. Imam osjećaj da ulazim u svoje “Zlatno doba”. Kao što sam i u naslovu napisala “vjerujem, dakle stvaram”.
Hvala Majci/Ocu Bogu na pomoći, anđelima i svim svjetlosnim bićima. Da li i vi vjerujete da nam je pomoć uvijek na dohvat ruke? Jedino što trebamo je TRAŽITI i VJEROVATI!